U srcu zemlje kokosovog ulja

Već dulje vrijeme želio sam vidjeti kako nastaje kokosovo ulje, koje je posljednjih godina doživjelo planetarnu popularnost. Konačno, gdje bolje to vidjeti nego na Šri Lanci, sinonimu za divne tropske proizvode i mjestu iz kojeg dolazi Encian kokosovo ulje. To je jedan od proizvoda s kojima se ponosimo, radi činjenice da znamo svaki korak kako nastaje i stoga smo uvjereni u kvalitetu, a između nas i proizvođača nema posrednika, pa i cijena može biti prihvatljivija širem krugu korisnika.
I eto me na cesti između Welipannagahamulle (ni ne pokušavam sricati to ime!) i Pannale, na putu prema tvornici iz koje kreće Encianovo kokosovo ulje. Prolazimo kraj šarenih kućica s malim vrtovima, da bi uskoro pogled bio ispunjen bezbrojnim palmama.
Stojim u dvorištu i gledam brdo plodova ispred sebe. Netom iskrcane s kamiona, male čupave glave kreću prema posljednjoj postaji svog života. Ubrzo će biti oguljene, oprane, sasječene, samljevene, osušene i sprešane. I, divnim čudom ljudskih ruku, opet će oživjeti u toploj kristalno čistoj tekućini, zvanoj kokosovo ulje.
Tvornica je na tržištu 30-ak godina, ali se znatnije počela širiti prije 15 goina, kada je posao preuzeo osnivačev sin, g. I.P.M.P. Samarasinghe. Prije obilaska proizvodnje, sjedim s njime u uredu i slušam kako će ove godine biti dovršena nova tvornica na lokaciji nedaleko od postojeće, koja će im osigurati dodatno proširenje posla, a time i sigurniju budućnost. Pomalo mu zavidim na optimizmu i samouvjerenosti, prisjećajući se naših silnih "greenfield investicija", od kojih obično ne bude ništa.
Preko puta sjedi mladi menadžer H.T. Madhawa Silva, otac dvoje djece. Naknadno će mi se povjeriti kako spava samo 4 sata dnevno, ne radi djece već posla. Prvo sam mislio da pretjeruje, ali kada mi je objasnio da u ponoć komunicira s kupcima iz Amerike, a već u pet ujutro je u teretani, shvatio sam da čovjek govori istinu. Volja s kojom se pristupa poslu i kupcima je zarazna. Naravno, riječ je o različitim kulturama, ali uspon mlade ekonomske sile impresionira, i nekako mi je drago da smo i mi u Encianu dio te energije.
Ono čime se posebno ponose je suradnja s oko 2500 okolnih farmera, koji im dostavljaju kokos. To se lokalne zajednice, kojima život doslovno ovisi o tvornici i kupcima poput nas. Svaki poremećaj, na Wall Streetu, u tečaju njihove valute rupi ili globalno zatopljenje, za njih bi značio propast. I ne bi se to dogodilo prvi put. Oni ne traže eko i fer trejd certifikate radi certifikata, već je to njihov način života.
Prisjećam se kako se ponekad u razvijenom svijetu brkaju pojmovi kokosova i palminog ulja. Za razliku od proizvodnje palminog ulja, kokosove plantaže su i manje i raznovrsnije, omogućujući i drugim kulturama, time i životinjama, da egzistiraju u njihovoj blizini.
Iz tvornice ne izlazi samo ulje, već i ocat, šećer, kokosova vlakna (za izolaciju u poljoprivredi i vrtlarstvu, kokosova voda, kokosov čips pa i sirup od kokosa. Vidim, ljudi se specijalizirali, to što rade, rade dobro.
U samoj proizvodnji, pogotovo u sušari, temperatura je oko 50 stupnjeva. Uz sveprisutnu vlagu, znoj mi izlazi kroz sve pore, a košulja je mokra nakon nekoliko minuta. Visoke gumene čizme, koje svi moramo nositi, pogoršavaju opći dojam. Pokušavam shvatiti kako je biti tu cijeli dan, cijele godine. No, lica radnika, koja gledam oko sebe, ne otkrivaju mi da li se i oni bave takvim mislima. Vjerojatno ne, svakodnevica stvara naviku, a navika otupljuje takve misli. Na kraju dana, gleda se platna lista, a rad u tvornici je i isplativiji i lakši nego na polju.
A na povratku, opet prolazimo kroz ista sela i i nekako si mogu zamisliti da ti ljudi žive sretnije otkako je tvornica u blizini. Stoga, kada sljedeći put otvorite Encian kokosovo ulje, znajte da ste se tog trenutka povezali i s ljudima iz šarenih kućica na drugoj strani planeta. Čudesno, zar ne?