Slast i gorcina kvinoje s Anda
Zaspati na 3600 metara nadmorske visine nije baš kao u Zagrebu . Manjak kisika u zraku dozvoljava samo plitke udisaje, a prvi san naglo prekida strah od gušenja. Trudim se ne razmišljati o tome, nadajući se će sve proći, kako su mi i govorili. Kroz glavu mi prolaze slike toga dana: dugi usponi biciklom, nepregledna travnata prostranstva i iznad svega, veličanstvena planina Chimborazo.
Planina Chimborazo je dio Anda, a njen vrh je najviša točka u Ekvadoru (6.267 m). Gledano spram središta Zemlje, Chimborazo je ujedno i najviši vrh na svijetu! Naime, uzme li se u obzir da Zemlja nije pravilna kugla, nego je spljoštena na polovima, a ispupčena na ekvatoru, onda je Chimborazo uistinu najdalja kopnena točka od središta zemlje. Zamisli to, Mt. Everest!
U podnožje Chimboraza smo došli do Urbina, naseobine sastavljene od čak jedne kuće i željezničke stanice, u kojoj je glavni "poglavica" don Rodrigo. To je jedan od likova kojih ćete lako propoznati u našim primorskim mjestima. Originalan, pomalo čudak, uvijek vlastitog pogleda na svijet. Čovjek kojeg život nije mazio, ali je i on životu uzvraćao jednakom mjerom. Jedan od onih koji nikada ne odustaje od svojih snova. Teško je naći bolju riječ od "osebujan" za čovjeka, koji je 22 godine života posvetio ideji da svojim rukama obnovi napuštenu željezničku stanicu na kraju svijeta (ili, točnije, na krovu svijeta!) da bi je na kraju morao vratiti državi. Nisam siguran da je s njegove strane sve bilo legalno od samog početka, ali ostati na nogama i još se smijati nakon takvih preokreta, malo tko može. Sada živi okružen ljamama i dočekuje slučajne turiste poput nas u drvenoj kući preko puta nesuđene željezničke stanice.
Imali smo vremena sve to saznati tijekom večere, koju nam je pripremio njegov pomoćnik. Zvijezda obroka bila je gusta juha od kvinoje, koju sam prvi puta okusio. Malo je reći da je bila izvrsna okusa - vjerujem da je tome pridonijela i vatra u kaminu, koja je obećavala ugodnu noć dok je vani temperatura strmoglavo padala, i umorni mišići zahvalni na odmoru nakon cjelodnevnog bicikliranja, i zanimljive don Rodrigove priče, koje nam je prevodio naš vodič Jorge.
Kad smo kod kvinoje, ona i nije žitarica, već sjeme vrste lobode, porijeklom iz Perua i Bolivije, gdje se koristi već tisućama godina. No, razvijeni svijet ju je otkrio tek nedavno, pa tako se u zadnjih 10 godina izvoz u SAD udeseterostručio. Naravno, lokalnim proizvođačima je to bila mana s neba. No, taj streloviti uspjeh ima i drugu, tamniju stranu. Pomama stranaca za kvinojom je dovela do povećanja cijena jer farmeri nisu mogli držati korak s povećanom potražnjom. Tako se cijena utrostručila od 2006. do 2013 godine! Viša cijena činila je kvinoju sve manje dostupnom dijelu lokalnog stanovništva. No, na poticaj tržišta, biljka se počela uzgajati i u zemljama gdje je nikada nije bilo, poput Francuske i SAD-a. Na kraju, vjerojatno će cijena, zbog povećane ponude, pasti pa će se farmeri s Anda opet morati pomiriti s nižim prihodima. I tako je krug zatvoren, kao obično na štetu onih koji ionako najmanje imaju.
Sljedeće jutro, uz Don Rodrigovu pomoć, upoznali smo još jednog karakterističnu figuru toga kraja – posljednjeg ledenog čovjeka. Stoljećima su tamošnji ljudi odlazili na planinu lomiti led s ledenjaka da bi ga prodavali u gradu. No, dolaskom hladnjaka, toj tradiciji je došao kraj. Baltazar Uschca (67) je danas posljednji "iceman" s Chimboraza.
I on se cijeli život penje po led, i to dvaput tjedno. Putovanje, uz pomoć tri magarca, u oba smjera traje oko 8 sati. Za cijeli taj posao, nimalo lak i ne bezopasan, Baltazar će na svakoj kocki leda, teškoj oko 30kg, dobiti oko 14 kuna! Za njega, i mnogo drugih Ekvadoraca, koji žive u ekstremnom siromaštvu, kvinoja, koja je othranila generacije, postaje sve više delicija, a ne svakodnevna namirnica.
