Jesmo li zahvalni na onome što imamo?
Tijekom nedavnih lutanja po otoku Zanzibaru u Tanzaniji, nabasali smo na osnovnu školu u udaljenom mjestu na vrhu otoka. U stvari, tragali smo za špiljama gdje su, u davno doba, krijumčari držali robove u zatočeništvu prije ukrcaja na brodove koji bi ih odvozili zauvijek na druge kontinente. Mračna povijest otoka danas se ne može nazrijeti, barem ne na površini.
Nastava se nije odvijala, ali djece je bilo oko škole. U djetinjstvu bez mobitela i igrica, škola ima svoju privlačnost, pogotovo ako te kod kuće čekaju teški poslovi i briga o mlađoj braći.
Uskoro nam je prišao tinejdžer, iznimno pristojan i pomalo plah, i upitao nas želimo li da nam pokaže školu. Pristali smo, a na putu su nam se pridružila i druga djeca. Odraslih nije bilo.
Izvana je škola, niska prizemnica, izgledala poput štale, s velikim otvorima umjesto prozora i rešetkama na njima. Unutra, tek redovi nanizanih klupa, i ploča s popisom obveza koje mlada osoba, tinejdžer poput našeg vodiča, treba ispuniti prije stupanja u ozbiljnu ljubavnu vezu. Na popisu, između ostaloga, savjesno je navedeno da mladić mora osigurati svoju financijsku pozadinu, kako bi osigurao skladan zajednički život.
Sljedeća prostorija predstavljala je jedinstveni praktikum za kemiju, fiziku i biologiju, s prastarim instrumentima i periodičnim sustavom elemenata naslikanim izravno na zidu, u žarkim plavim i žutim bojama. Na izlasku, stidljivo nam je rekao kako škola teško opstaje, izbjegavši izravan upit za nekom vrstom donacije. Doprinos s naše strane prihvatili su sa zahvalnošću, navevši da skupljaju novac za kompjutor.
Blagdani su prikladan povod za razmišljanje o svojim postupcima, bivšim i budućim. Trenutak kada vrijedi stati na hektičnom vrtuljku svakodnevice. Iskustvo, koje smo stekli tog popodneva pod žarkim suncem tropa, poučilo nas je da vrijedi uvijek iznova cijeniti stvari koje mi, sretnije sudbine, uzimamo zdravo za gotovo, i probati zadržati taj osjećaj što dulje možemo.
